Grčki narod je ponosan, i to dobro znamo. Iako ne funkcionise baš sve savršeno, Grci su ponosni na svoju zemlju. Nekad možda i malo preuveličavaju, ali koriste svaku priliku da to i pokažu. Čak i kada ih je život odveo na neku drugu stranu i žive negde daleko od otadžbine.
Lako je biti Grk u Grčkoj, Italijan u Italiji ili Srbin u Srbiji, ali kada izađemo iz svoje zemlje, neke stvari se ipak menjaju. Hteli ne hteli, moramo da se prilagodimo nekim normama i standardima koje ta zemlja pripisuje, što iz poštovanja prema zemlji domaćinu, što iz razloga da se, zbog ponašanja koje je u našoj zemlji normalno a drugde nije, ne nađemo u nekoj nezgodnoj situaciji.
Iako živim u Grčkoj, nedavno sam imala prilike da putujem u Belgiju. Naravno, put je vodio iz Atine, izbor je pa na Ryanair zbog bolje cene karte što je naravno dobro, ali let u cik zore ipak je kao manu imao rano buđenje. Na žalost, ukoliko na atinski aerodrom dolazite u ovo “nevreme”, jedina opcija je ili X90 i nešto autobus koji ide retko (a ako ste žensko i treba da uđete u autobus u 4h ujutro, malo se i plašite) ili taksi. Let je u 6h ujutro, do 5h je takozvana dupla tarifa sto znači i duplu cenu taksi prevoza. Iz centra je garantovana cena 54 eura na šta se dodaje i nekoliko eura više jer zaboga taksista se vraća prazan, pa bar da mu pokrijemo neki trošak. Počinjem da se preračunavam koliko je taj Ryanair na kraju bio dobra ideja – osim taksija, tu je i prevoz do centra Brisela koji traje skoro sat vremena jer avion se sleće na Charleroi aerodrom, udaljen oko 50 km od centra. Ali, šta je tu je.
Grčki narod ne možeš a da ne prepoznaš
Iako nas je po prognozi u Briselu čekalo lepo vreme, oko 28 stepeni, Grci su se veoma lako prepoznavali u avionu jer su naravno pošli u zimskim jaknama. Očigledno misleći da je sve što je severnije i dosta hladnije, ovo nisu hteli da prepuste slučaju. Druga stvar koju primećujem je obožavanje kupovine u avionu, što mi se ne dešava prvi put. Na letu za Mikonos mi je bilo veoma čudno to što su se Grkinje bukvalno utrkivale koja će, za 45 minuta koliko traje let, da kupi više maskara po malo povoljnijoj ceni neko u free shop-u na aerodromu. Nit kraćeg leta nit više prodatih maskara, a osoblje i trenucima zaista nije postizalo da ispuni sve zahteve. Slična slika i na letu za Brisel – let je, doduše, duži pa ima više vremena za razmišljanje. Ovog puta popularnost se sa maskara prenela na parfeme, od kojih su neki bili čak 50% jeftiniji nego u slobodnoj prodaji. Treba li da opišem neopisivu radost ljubiteljki kupovine?
MIKONOS ZA OBIČNE SMRTNIKE – I deo
Po sletanju na aerodrom i presedanju na autobus do grada, iznenađuje me grčka organizovanost koju nisam očekivala. Naime za shuttle bus karte se mogu kupiti i online, što je većina Grka i učinila. Uredno su čekali u redu na ulazak, bez vike i guranja, što je bila baš lepa slika za videti. Kao da nisu Grci :).
I taman kada sam pomislila da u tolikom gradu neću videti Grke, odlazim na tzv besplatnu turu obilaska centra grada. Kasnim, pa propuštam predstavljanje vodiča, koja je već rekla nekoliko reči o turi. Čim sam se priključila grupi, Dora, vodič ture, me je pitala odakle sam. Kažem da sam iz Srbije, ali da poslednjih nekoliko godina živim u Atini. “Ελα ρε κορίτσαρα μου, καλώς ήρθες”, poželela mi je dobrodošlicu na grčkom Dora, koja se baš obradovala što može da sa nekim proćaska na svom jeziku. Ne obaziruci se previše na ostale učesnike ture iz svih delova sveta, prilazi da me zagrli i objašnjava da se baš obradovala što u turi ima i nekog svog. Dora je Grkinja rođena u Americi, zatim je živela u Grčkoj i pre skoro 3 godine se preselila u Brisel. S ponosom mi pokazuje karticu okačenu oko vrata sa svojim imenom u zastavom njene voljene zemlje.
Pita me za razlog zbog koga sam u Grčkoj i kroz šalu provlači da grčki momci baš i nisu neki izbor za devojke. Objašnjava ostalim učesnicima ture da su Grci po mnogo čemu specifični i da ih je po nekad teško razumeti i pratiti, naročito ako se radi o spoju različitih kultura. “Ali ok, ti si sa Balkana pa je verovatno bilo lakše”, dodaje.
Pogled na Doru nekako i odaje odakle je. Tamna koža, zift crne oci, obrve i kosa, niska građa. Za razliku io Davida, Belgijanca koji je takođe vodio jednu od tura iste agencije, Dori se i po temperamentu vidi da je južnjakinja. Priča, objašnjava rukama, pravi izraze lica koji opisuju sve što je želela da kaže, što svakako drži pažnju, ali i izaziva interesantne poglede onih koji su došli iz nekih mirnijih zemalja i imaju konstantno isti izraz lica o čemu god da se govori.
Kada Grkinja živi u inostranstvu
Iako zna i da se našali na račun svoje zemlje i zemljaka, Dora je ponosna Grkinja. To se naročito videlo i delu kada je, kako je i sama rekla, ispred institucija evropskog parlamenta pričala o svojoj zemlji i iznela svoje lično misljenje. Na turi je bilo dosta ljudi koji nisu iz Evrope već iz mnogo daljih zemalja i kontinenata, koji možda i ne razumeju sve što se nama dešava. Ipak iskoristila je priliku da napravi poređenje između doba pre i posle uvođenja valute evro u Grčkoj i kako je to promenilo situaciju u njenoj domovini. Za jednu noć, kaže, tiropita (grčki naziv za pitu sa sirom) je poskupela 4 puta, što je navela kao jedan slikovit razlog zašto se njena zemlja i Grci nije baš najbolje snašla u svemu što sledi posle toga. Ipak, nije zaboravila da kaže da je i pored svih problema ponosna na svoje poreklo i da uvek i svuda rado ističe da je Grčka, kakvom god je smatrali, njena voljena zemlja.
ENA FRAPE PARAKALO!
Nakon završetka ture, pitala me je da li mi treba neka preporuka za posetu Briselu. “Είσαι δικιά μου” (moja si, iz moje zemlje) kao da je bio poziv da treba da pomogne svome što bolje može. Odmah je sama navela nekoliko restorana koje preporučuje, jer zna se šta je svakom ko dolazi iz njene zemlje najvažnije – dobra hrana. Na kraju me izgrlila i poželela lep provod i zahvalila se što je bar na kratko imala prilike da s nekim porazgovara na svom jeziku. Nije propustila priliku ni da mi kaže gde da popijem najbolji freddo cappuccino, pravi grčki, na očigled zbunjenih stranaca kojima je pokušala da objasni grčku strast prema kafi i važnost da ona bude napravljena baš onako grčki, jer drugačije Grci nece da je piju.
Nakon završene ture, jednom ulicicom silazimo do trga Grand Place. Još uvek mi je u glavi Dora i kako je svet mali. Sa desne i leve strane, poznata imena – Santorini, Mikonos, Atina… Niz restorana grčke kuhinje jer u Belgiji živi dosta Grka, a njihova kuhinja očigledno je popularna i u ovom delu Evrope. Uz belgijako pivo, stranci pretežno svetle puti uživaju u grčkoj salati, piti i suvlakiju. Veselo se smejuljim gledajući ih, jer je Dora već rekla svoje mišljenje o ovim restoranima i razmišljam kako bi moj muz 100% taj fenomen prokomentarisao samo jednom rečju koju uvek izgovori kada prođemo pored grčkog restorana u stranoj zemlji – απαίσιο (grozno)! Jer, prava grčka hrana je ipak samo u Grčkoj :).
Ukoliko idete u Brisel, potražite Doru. Osim što ce vam tura biti interesantna, pomoći ćete jednoj studentkinji da skupi novac za master studije, jer je to ono sto želi da uradi u Briselu. A posle – ko zna gde će je put odvesti…