
Sonja sa svojom porodicom
Danas, kada skoro svuda oko nas vlada nemoral i neljudskost, izgubili smo veru u dobre ljude. Maltene, smatramo ih mitskim bićima. Međutim, Grčkom kutku se pružila ta čast da upozna jednu ženu za koju slobodno možemo reći da je prava lavica. I posle dugogodišnjeg života kraj egejske obale, ona nije zaboravila na svoje sunarodnike kojima ne da je letovanje pravi luksuz, već o boljoj svakodnevnici samo mogu da sanjaju.
Sonja Đorić je žena zmaj, a kada to kažemo stvarno to i mislimo bez ikakvih lažnih komplimenata. To je žena na koju treba mnogi da se ugledaju, a u Srbiji je zaslužila da se o njoj čuje. Međutim, kako to obično biva, našim medijima je važnije da pišu ko se s kim posvađao ili pomirio u pregršt rijaliti emisija kojima nas svakodnevno bombarduju, nego o ljudima čija dela inspirišu druge da postanu bolji ljudi.
Sonja je jedan od članova koji su organizovalu ovogodišnju humanitarnu akciju za prvo letovanje ugroženim porodicama. Akcija je prethodnih godina bila na stranici Grčke info, a ove godine su je naše drage kolege prenele na našu stranicu.
Naime, čim smo objavili da tražimo pomoć od vlasnika apartmana da budu deo pomenute akcije, Sonja se javila. Bez razmišljana je rekla da imamo na raspolaganju njene apartmane i to čak šest. Međutim, zbog organizacije prevoza prihvatili smo samo dva. Jedini njen zahtev je bio da ove godine ne otpisujemo kandidate iz Republike Srpske, samo zbog agencije. “Naćiću im ja prevoz, ako se prijave i prođu do kraja”, bile su njene odlučne reči. Tokom čitanja raznih priči kandidata žiri je odlučio da sedam porodica budu u finalu, od toga pet sa teritorije Srbije i dve iz Republike Srpske, a mi smo imali samo tri apartmana. Tada je Sonja rekla da što se nje tiče svi dobijaju letovanje i sama je zvala agencije ne bi li im našla prevoz. Spojila nas je i sa Srbijom velikog srca, kao bi jedno dete s posebnim potrebama lakše putovalo sa svojom majkom.
Ako ste mislili da se tu završava njen humanitarni čin, prevarili ste se. Sonja je dala još dva apartmana ovog leta pomenutom udruženju Multiart, ali je takođe uz pomoć socijalne službe uspela da nađe šest ugroženih porodica iz Niša i da im dodeli letovanje u svojim apartmanima.
Inače, Sonja je rođena Nišlijka koja već duži niz godina živi na severu Grčke. Njeni apartmani Flogita Sonja su poznati mnogim našim turistima koji su posetili Nea Flogitu. Takođe ima i turističku agenciju u pomenutom mestu koja turiste vodi na sve moguće izlete. Više o njenom poslovanju možete pročitati OVDE.
Ali pre svega gore navedenog, Sonja je majka četvoro dece, a ako je istina da iver ne pada daleko od klade, onda smo sigurni da je podarila ovom svetu još dobrih i poštenih ljudi. Zbog toga joj veliko hvala.
Upravo zato što nam je dokazala da ljudskost još postoji, rešili smo da vam je predstavimo kroz mini intervju.
Sonja, za početak, možeš li nam reći kako je tebe životni put doveo u Grčku? Jel bilo teško napustiti rodni Niš i započeti život u zemlji masline i sunca?
Za početak moram da se zahvalim svima koji su pomogli da se akcija organizuje i onima koji su kontaktirali i prijavili porodice kojima je potrebna pomoć.
Oko moga dolaska za Grčku mogao bi se napisati roman… Ostala sam bez oca još u 14. godini. Majčina plata je bila mala, a brat je tada imao svega 13. godina… Ne volim da se sećam tog perioda jer mi nisu drage te uspomene.
Slučajno su mi ponudili posao u školi u kojoj Grci studenti uče srpski jezik pre nego što dođu u Srbiju na školovanje. Prihvatila sam taj posao i moj život u Grčkoj je tako počeo sada već davne 1993. godine.
Međutim, bilo mi je jako teško u početku. Ne znaš jezik, ne znaš mesto, ne znaš ljude, ne znaš ništa… Vraćala sam se za Niš skoro svakog meseca, jer jednostavno nisam mogla da prihvatim moj ostanak ovde. Hrabrila sam samu sebe da je to privremeno, samo da skupim malo para i vraćam se, ali… onda je ljubav odigrala ulogu i to je to.
Šta je ono što je tebe u Grčkoj opčinilo toliko da bi to prenela u našu otadžbinu, a šta je ono što bi Grci trebali da preuzmu od nas?
Što se tiče Grka mnogo su slični našem mentalitetu. Ima dobrih i loših osobina, kao u ostalom i svuda u svetu. Ono što je mene osovojilo je da su roditelji, a pogotovo majke, gledaju kao svetinja, kao i da porodica ima glavnu reč za sve.
Znamo da si i pre ove akcije pomagala deci palih boraca u ratovima koji su izbili nesretnih devedesetih. Da nikada nisi zaboravila svoj rod i da si uvek imala veliko srce. Možeš li nam reći kako se rodila toliko velika želja da pomogneš drugima? Da li je to bio neki poseban trenutak ili je to ipak bio sled događaja?
Još od 1997.-1998. godine dobrovoljno sam išla u ortopedsku bolnicu u mestu Kilkis. Tu su dovozili vojnike koji su ostali bez ruku, nogu… ne bi li im se posle oporavka ugradila proteza.
Bilo je strašno… Gledati momke od dvadeset do trideset godina bez ikoga u stranoj zemlji, posle toliko stresa, bitke, nesanice i još bez nogu ili ruku. Bila sam im glavna sestra, majka, bolničarka, zanimacija… Kažem zanimacija jer su bili pod tolikim bolovima posle operacije (sekli su im noge iznad kolena) da nijedan lek nije pomogao.
Pravila sam im žurke, ako se to tako može nazvati. Nosila sam kasetofon sa srpskom muzikom, pevali smo svi zajedno i šalili se… Vozila sam te momke iz jedne u drugu sobu ne bi li se upoznali i družili. Htela sam da zaborave na bol i kroz šta su sve prošli, ako je to moguće, makar dok sam sa njima.
Bilo je to jezivo… Putovala sam svaki dan po 120 km do bolnice i nazad, ali mi nije bilo teško. Još uvek imam kontakt sa dosta njih. Jave mi se da me obraduju o svakoj novosti. Dosta njih je oženjeno i imaju porodice, ali i dosta njih su završili u psihijatrijskoj bolnici i nemaju kontakt sa svetom van nje… tuga.
Još od tada sam počela da pomažem našim Srbima, koliko i kako sam mogla, bilo oko posla, papira, boravka ili smeštaja. Međutim, ne volim da pričam o tome kome i koliko sam pomogla, jer mi to liči na reklamu i na hvaljenje. Ne očekujem ništa, pomažem i pomagaću kad i koliko mogu svakome kome je to potrebno. Dovoljno mi je da njima moja pomoć nešto znači, a i da se meni napuni srce.
Znamo da će mnogi reći pa lako je njoj da pomgne kada ima. S druge strano znamo i druge koji “imaju”, ali opet nisu toliko humani kao i ti. Za razliku od mnogih drugih, ti si svoju decu vaspitavala i učila da je skromnost i milosrđe vrlina. Da li oni na tebe gledaju kao mi – da si super heroj?
Suprug i ja smo do pre pet godina radili po dva posla, deca stizala jedno za drugim, tako da nama nije niko ništa poklonio, sve smo sami stekli. Kažem do pre pet godina jer imam multipals sklerozu i oterala me je u penziju sa 80% invaliditeta, tako da sada jurcam i radim samo jer sam tako navikla.
“Lako je njima jer oni imaju, pa mogu”, je meni strana rečenica. Imam i mogu jer hoću. Za sve u životu moraš da se izboriš, jer ništa neće pasti s neba.
Čak su i moja deca čim su napunili po 14. godina radila preko leta, dok su na raspustu. Ne zato što nemam da im pružim sve što požele, nego zato što moraju da nauče šta je odgovornost, poštovanje, dobro i loše. Cilj mi je da kada odu od mene budu dobri ljudi i imaju u sebi neograničenu ljubav. Inače me obožavaju, iako sam ponekad besna.
Kada smo već kod dece, jel bilo teško odgajati decu u Grčkoj? Znajući te sigurni smo da znaju sve što treba o Srbiji i Srbima. Možeš li nam reći da li su i ako su rasli/rastu “tamo daleko” imaju neke srpske karakteristične crte?
Svi znaju maternji jezik (srpski), a i vole da odu u Srbiju kada god imaju slobodnog vremena. ”Srpkinja je mene majka rodila ” se čuje vrlo često sa njihovih telefona.
Najstarija kćerka se udala 2016. godine u septembru, za Grka, ali imam još vremna i još dve kćerke i sina, pa se stalno potajno nadam da će možda zeta ili snaju da mi dovedu iz Srbije.
Jedna ptičica nam je rekla da je prošlog leta bila jedna od najvećih svadba u Nea Flogiti. Udvala si kćerku i mnoge Grke si zbunila brojem zvanica. Možeš li nam reći, kako su komšije Grci reagovali na 800 zvanica na venčanju?
Svadbu smo pravili ovde u Flogiti i imali smo puno zvanica, ali najviše iz Srbije. Grke smo izludeli trubačima koji su došli iz Vranja, čak njih devetorica. Po tome da su uglavnom stolovi bili prazni, a podijum pun, moglo je da se vidi da su se svi lepo proveli.
Za kraj, šta bi htela da preporučiš svima onima kojima je želja da se presele u Grčku?
Kada bih se ponovo pitala da li bih došla da živim ovde i odem iz Srbije, lično bih se dvoumila. Možda se to zove nostalgija koja je sve jača sa godinama, ne znam… U svakom slučaju si uvek ovde stranac, a i u svojoj zemlji si u neku ruku stranac, jer si dugo odsutan od prijatelja, rodbine, svoje rodne kuće…