Srbi u Solunu. Ne srećemo ih tako često jer smo jedno 500 kilometara udaljene, ali interesantna priča brzo dopre do nas.
Svako od nas mašta da mu hobi postane posao. Ako se tome doda i onaj san da u svom vlasništvu imate apartmane kraj obale mora koje izdajete, e onda je san upotpunjen skroz na skroz. Jednoj našoj ženi iz Gornjeg Milanovca taj san se ostvario.
Ivana Živković-Kaldis je baš kao i mi grčka snajka, ali nije s nama na jugu, već na severu lepe Elade. Solun je postao njen grad, a svakog leta je u Neos Marmarasu na prelepm drugom prstu Halkidikija. Ivana pored toga što se bavi ugostiteljstvom je svoju ljubav prema psima “iskoristila” da nauči još jedno zanimanje – tzv. grooming, odnosno šišanje kučića.
Ova vesela majka i žena bavi se onim što voli i sve svoje snove je ostvarila u Grčkoj. Pored svega toga, ona je i humanitarac u srcu. Iako je odavno otišla iz Srbije, Ivana nije zaboravila na teškoće s kojima se svakodnevno susreću građani Srbije. Zbog toga je prošle godine i prihvatila da bude deo humanitarne akcije za prvo letovanje ugroženim porodicama naše otadžbine. Iz tog humanog gesta, rodilo se prijateljstvo za ceo život, a o tome možete više pročitati OVDE.

Ivana 1976. godine u Paraliji
Zbog svega toga smo rešile da uradimo intervju sa njom, pa da u potpunosti saznate njenu grčku priču.
Ivana, možeš li nam ukratko reći kako te je životni put doveo u Grčku?
Moj put ovde zaista traje, od 1975 godine, kada smo prvi put došli na letovanje u Paraliju, kod gazde hotela Evropa -Georgiosa Zovasa, i tako narednih 15 godina. Sve vreme su želeli da im ja budem snajka (eto sudbine od ranih dana) da se kad odrastem udam za njihovog najmlađeg sina Dimitriosa. Nisam ni pomišljala da ću stvarno i biti grčka snajka. Onda su kod nas nastupile godine krize, letovanja sa društvom, odlazaka na druga mesta u Grčkoj i naravno poseta Sitoniji i Neos Marmarasu 2001. godine.
Upoznala sam sadašnjeg supruga kao nekoga ko stalno juri i žuri i lepo govori engleski, pa je bio koristan za informacije o mestu i ekskurzijama. Nije mi bila jasna njegova uloga u hotelu, odlazio je i dolazio, ali smo počeli da se družimo i izlazimo, skoro cela grupa, kao čopor jer nas je bilo 12. Ostalo je istorija, poljubac na plaži i moj odlazak sa mišlju da sam glupa i da se nikada više nećemo videti, da je sve bio letnji san… Ali je Majkl došao sa poslednjom grupom turista i ostao celu zimu kod nas u Srbiji, gde me je i zaprosio za Božić. Imali smo 3 svadbe: opštinsko venčanje u Beogradu, pa mrsnu grčku pravoslavnu svadbu sa crkvenim venčanjem u Neos Marmarasu i onda su i moji pravili u Gornjem Milanovcu za sve koji nisu mogli put Grčke.

Venčanje o kojem se dugo pričalo… Majk je Ivanu brodićem odveo do plaže gde su se prvi put poljubili, a tamo su ih čekale sve njihove zvanice
Da li je bilo teško napustiti Srbiju i započeti novi život u Eladi? Šta je ono što ti je najviše falilo iz otadžbine?
Mislim da je to po malo bila mladost-ludost, voliš nekoga i ne razmišljaš previše. Imala sam 28 godina i bila potpuno zaljubljena i predana. Nisam ni razmišljala o tome da se mi u stvari znamo samo 6 meseci (sakrijte ovo od ženske dece) da ne znam ni ko su mu roditelji (deco bez smeha, bitnije je nego što mislite) ni gde ćemo živeti. Moj muž je rođen i odrastao u Južnoj Africi, njegovi svi i dalje tamo žive, nisam ni imala prilike da upoznam svekra i svekrvu do juna 2002. godine, a do tada smo već bili venčani. Nije mi ništa nedostajalo osim mame, tate i sestre, jer smo bili zaokupljeni upoznavanjem i odlaskom iz Soluna za Marmaras, sređivanjem stana… Posle su počele i drugarice i drugovi da mi nedostaju, ali se poboljšala komunikacija preko Skype prvo, pa smo često i odlazili u Srbiju i nama su dolazili stalno. Naravno i ovde sam upoznala dosta ljudi, prvo iz komšiluka, pa onda i naše ljude koji žive i rade u Solunu.

Ivanini najmiliji
Danas si majka jedne prelepe devojčice. Za razliku od većine srpskih snajki ti si se izborila da njoj daš srpsko ime. Tim si prekršila grčku tradiciju davanja prvom detetu ime po baki ili deki. Kako si u tome uspela?
Mina Iro puni uskoro 14 godina, tačno je da sam joj ja dala ime i niko nije pravio pitanje oko toga. Možda je tome doprinelo i što u porodici Kaldis već ima dovoljno Miltosa i Maria, jer suprug ima 3 starija brata, a i što oni nisu klasična porodica iz Grčke jer žive u inostranstvu. Drugo ime ćerki sam takođe dala ja u spomen na njegovu divnu baku koju sam mnogo volela.
Pošto je tvoja malena polu Grkinja, a polu Srpkinja, možeš li nam reći da li ima neke tipične srpske karakteristike i koje su to? Da li voli da odlazi u Srbiju?
O da! Tvrdoglavost (mada mislim da ni Grci nisu imuni na to), voli našu hranu, muziku, prirodu kod nas… Ona govori sva tri jezika paralelno od kada je počela da priča, sa mnom na našem jeziku, sa ocem na engleskom, a grčki je polako učila u vrtiću, sa rodbinom i drugarima u parku. U Srbiji obožava sve ono što i svako dete iz Srbije voli- Plazma keks, Smoki, ćevape, burek, kada je bila manja igraonice, sada šetnje pored Ade, reke i šume…
Svima nama je san da imamo svoje apartmane za iznajmljivanje u zemlji masline. Tvoja porodica ih poseduje i već godinama ste u samom vrhu ugostiteljstva na Halkidikiju. Faros & Parthenon Family Hotels i Kalina vila su mnogim turistima dobro znani smeštaji. Hoćeš li nam iskreno reći, da li je ugostitljski posao toliko lak kao što svi misle ili ipak se zbog njega mora odreći mnogih stvari?
Uslužna delatnost je jedno od najtežih zanimanje svuda u svetu, pa i kod nas koji se bavimo turizmom. Kažem to sa pravom jer mi nismo sistem velikih hotela u kojima i ne znate ko Vam je gost, gde imate smenu koju odradite i odete kući.
Mi radimo mnogo više od 3-4 meseca koliko ljudi obično misle, samo su ta 4 meseca 24/7. Kod nas gost može da nas pozove i svako doba dana ili noći šta god mu zatreba, od lekara do informacija gde da kupi nešto ili na koju plažu da ode. Mi smo prevodioci ako zatreba policija, prevoz do plaže ako neko nema auto, a gost ne može da pešačli ili ima malu decu, ja odlazim sa gostima u kupovinu u Solun jer se ne snalaze oko parkinga ili jezika, vodim ih u grad na kafu ako smeštaj nije spreman, organizujemo mehaničare ako im se auto pokvari…
Ali divno je to što možemo da se pohvalimo prijateljima u svakom gradu u Srbiji i Republici Srpskoj, pa i dalje. Ti ljudi su nam postali kao deo porodice, čujemo se redovno za rođendane, Novu godinu, praznike uopšte i uvek se sa nekim vidimo kada odemo u Srbiju.

Ivaninia porodica s dobitnicima prošlogodišnje humanitarne akcije
Šta je presudilo da prošle godine učestvuješ u humanitarnoj akciji za prvo porodično letovanje građanima Srbije? Da li si se ikada pokajala zbog te odluke i šta bi preporučila onima koji poseduju apartmane, a do sada nisu učestvovali u pomenutoj humanitarnoj akciji?
Svakako je to želja da pomognem nekome u bilo kom smislu, jer život nije pravedan prema svima, a mene to boli. Boli me što mnogo ljudi životare bez osnovnih sredstava za život.
Rasla sam u nekoj srećniji Srbiji, Jugoslaviji. Nisam znala šta znači nemati, ne ići na more, nemati garderobu. Nije to bilo nikakvo iživljavanje, već ono što smo svi zaboravili- jedan bezbrižan život. Gde dete poželi sladoled i dobije ga. A neko nema ni to. Koga ne bi zabolelo srce?
Ta deca, naša deca kako kaže moj muž, su nešto najlepše što nam se desilo u poslednjih par godina. Oni su nam doneli toliko sreće za tih 10 dana da je to neverovatno. Ako ovo pročitaju Vanja, Dragana, Jelena i Vlada (ali znaju to oni i bez da pročitaju) oni su kod nas uvek dobrodošli! Na leto ćemo svakako pokušati da odemo kod njih na jedan divan događaj.
Svako ko može makar i malo zrnce sreće neka podeli sa drugima, jer će se njegova sreća uvećati mnogostruko.
Poznata si i kao ljubitelj životinja, pa ne treba da nas čudi što se pored ugostiteljstva baviš i groomingom. Tvoj salom Grooming Factory je mesto gde svaki vlasnik svog kučeta iz istog ponosno išeta? Mnogi te smatraju tata-matom svog zanata. Da li nam možeš reći da li se od pomenutog biznisa može živeti u Grčkoj ili su ipak potrebna još neka sredstva?
Salon za pse je moj beg od letnje gužve i stresa u zagrljaj šapica i repića koji mašu. Volim životinje i pomažemo im podjednako kao i ljudima, jer su one često nemoćne. Nije to uvek novac, jer ja šišanje pse sa invaliditetom besplatno, kao i one udomljene sa ulice. Takođe učestvujem u akcijama udomljavanja pasa pa ih besplatno sredim za tu priliku. Ipak, od ovog posla ne bi moglo da se živi, mi radimo cele godine, znači salon, plus vile (55 studija i apartmana u tri vile) i prodaja nekretnina.
Za kraj, šta bi preporučila svima onima kojima je san da žive u zemlji masline i mora?
Moja otadžbina je Srbija i uvek je u mom srcu, ali je moj dom ovde i ja sam srećna. Sledite svoje snove, probajte, ako nemate dovoljno volje i upornosti svuda će vam biti teško. Grčka ima dva velika faktora sreće za mene, a to su sunce i more. Ostalo se gradi gde god da odete. A i lepše se zidaju snovi uz šum talasa nego negde gde veje sneg ili pada kiša.