
Sveta Gora je carstvo bez krune, država bez vojske, zemlja bez žena, bogatstvo bez novca, mudrost bez škole, kuhinja bez mesa, molitva bez prestanka, veza sa nebesima bez prekida, slavopoj Hristu bez umora, smrt bez žaljenja – rekao je Vladika Nikolaj.
Na Svetu Goru sam otišao kao član Hilandarskog lekarskog društva. To je udruženje srpskih lekara koji rade u ambulanti Svetog Manastira Hilandar po nedelju dana, tokom cele godine za monaštvo, radnike i hodočasnike, za sve kojima je pomoć potrebna u bilo kom trenutku. Pored Hilandara pomoć se, prema potrebi, pruža bratstvu Manastira Esfigmen. Blagoslov i datum za put sam dobio još u maju, za septembar.
HILANDAR – ČUVAR PRAVOSLAVLJA
Put iz Beograda je protekao vrlo brzo, bez čekanja na granicama. U Uranopolis smo stigli rano, oko pola sedam ujutru. Tek je počelo da sviće. More izrazito mirno, što ide u prilog polasku trajekta iz Uranopolisa. U protivnom, polazak je iz Jerisosa. Kada smo stigli, tek je po neki putnik sa prtljagom išao ka pristaništu. Taverne zatvorene. Radnje i crkvene prodavnice takodje. Već oko sedam, gradić je oživeo. Taverne su se otvorile, počelo je dobro poznato grčko dovikivanje, a more hodočasnika je pristizalo u kolonama.

U osam sati, vreme je da se uzme Svetogorska viza ili Diomenitirion u kancelariji koja je nekih dvesta metara od Pirga Prosforio u poprečnoj ulici. Inače, Uranopolis je bio metoh manastira Vatoped do dvadesetih godina prošlog veka kada biva naseljen izbeglicama iz Male Azije. Uz pasoš procedura je jednostavna pošto su imena već u registru. Kontrola pojačana jer su navodno neki Srbi, što me nije začudilo, ranije falsifikovali vize. Da im Bog oprosti. Nakon uzimanja isprave kupuje se brodska karta koja košta 5,03e na biletarnici vrlo blizu pristaništa.
TRI NAJZNAČAJNIJE SRPSKE BAŠTINE U GRČKOJ
Gužva postaje velika. Hodočasnici, mahom Grci, veliki broj Rusa, po neki Gruzijac i Srbi. Put Hilandara, krenulo je nas desetak, od kojih jedan gospodin iz Niša koji odlazi na Svetu Goru 160-ti put. Da, jubilarni sto šezdeseti. Čovek enciklopedija. Skroman, pun informacija o svemu. Hodočasnici su samo muškarci, stariji od 12 godina, jer je ženama i dečacima do 12 godina zabranjen ulazak na Svetu Goru.
Zašto žene ne smeju u Hilandar odnosno na Svetu Goru? Avato u prevodu znači “ne kročiti” i on važi za žene i dečake do 12 godina. Po crkvenim pravilima, turističkim i privatnim brodovima sa ženama, dozvoljeno je da Svetu Goru razgledaju uz obalu, sa mora i sa udaljenosti od 500 metara.
Postoji predаnje dа je 422. godine Аton posetilа ćerkа imperatora Teodosijа Velikog, ohola princezа Plаkidа, аli joj je ulаzаk u mаnаstir Vаtoped zаbrаnio glаs koji se zаčuo od ikone Mаjke Božije. “Carica ushte da kroz mala vrata s leve strane u hram pođe. Ali najednaput začuje se glas od ove ikone: Stani! Ne idi dalje, stradaćeš”. Od tаdа su Аtonski oci uveli zаkon kojim se osobаmа ženskog polа zаbrаnjuje pristup nа Svetu Goru i koji je kаsnije učvršćen i cаrskim ukаzimа, Zakonom Svete Gore i Ustavom Grčke.

Za žene Sveta Gora je zabranjena. Zvaničnu zabranu je izdao vizantijski imperator Konstantin IX 1046. godine. Ovo pravilo je nekoliko puta prekršeno, uz blagoslov svetogorskih monaha. Izuzeci su se pravili samo u vreme velikih stradanja, ratova i epidemija. Predanje kaže, da je u vreme velike kuge, koja je harala Srbijom za vreme vladavine cara Dušana Silnog Nemanjića, car Dušan sa caricom Jelenom i sinom dospeo na Svetu Goru. Carska porodica boravila je na Svetoj Gori od druge polovine 1347. godine do polovine 1348. godine, obilazeći i bogato darujući manastire Sveti Pantelejmon, Hilandar i Vatoped. Postali su njihovi veliki ktitori, a sama carica obnovila je keliju Svetog Save u Kareji. Srpska carica je boravila u Hrusiji Svetog Vasilija Solunskog, a na kopno je nošena u specijalnoj nosiljci, tako da je ispoštovana viševekovna tradicija o zabrani ženama da hodaju Svetom Gorom. Propisana kazna za ulazak žene na Svetu Goru je godinu dana zatvora.
Trajekt iz Uranopolisa polazi tačno u 09:45 h, pa je taman ostalo toliko vremena da se popije kafa i doručkuje Τυρόπιτα. Bila je vruća i vrlo ukusna. Oko pola deset trajekt je već pristao. Počelo je ukrcavanje. Sunce već prijatno prži. Popeli smo se na vršnu platformu. Tačno na vreme, trajekt je krenuo put Svete Gore.

Prva stanica je Jovanjica, udaljena od Uranopolisa nekih 45 minuta, gde smo mi Hilandarci trebali da sidjemo. Odmah po polasku, trajekt su počeli da opsedaju galebovi koje smo hranili. Sa leve strane, na obali, smenjivale su se isposnice i monaške kelije. More savršeno čisto. Okolo ljudi tiho pričaju.
Kada smo stigli u Jovanjicu, bilo je već prilično toplo, pravi letnji dan. Čekao nas je manastirski kombi, kojim smo krenuli put Svetog Manastira koji je oko 10,5km od luke. Vijugavim, neasfaltiranim putem, kroz mediteransko rastinje, kombi se kretao tromo, dok se u daljini video Atos u oblacima. Sa leve strane puta, nekoliko kilometara pre Manastrira, crveni krst sa belim kracima bez imena, kojim je obeleženo mesto na kome je stradao jedan monah. Okolo lovor. Šuma lovora, velika stabla sa obe strane puta, prašnjava zelenika i zakržljala stabla četinara.

Ubrzo se video Hilandar u daljini. Impozantan. Okružen čempresima i maslinama. Oko dvesta metara pre manastirske porte i Gostoprimnice, sa leve strane nalazi se u kamenu uklesan Sveti Simeon, rad Vojislava Bilbije koji je radio i Kivot Svetog Simeona. Cveće održavano, negovano. Svaki kamen okolo na svom mestu.
Dočekali su nas gostoprimci. Moj smeštaj je bio u Velikom konaku, unutar manastira. Prostor obnovljen, mirisan i čist. U gostoprimnici stolovi od masivnog drveta, brižljivo negovano cveće i ikone na zidovima. Posle kafe, ratluka i čašice rakije sa anisom, smestio sam se u sobu, obišao ambulantu i unutrašnjost manastira.
Manastir Hilandar se pominje prvi put u spisima 1015 godine, kao grčki manastir koga je izgradio Georgije Helandaris. Manastir Hilandar, su obnovili i osnovali 1198. godine Sveti Simeon i Sveti Sava, bivši veliki župan Stefan Nemanja i njegov najmlađi sin Rastko, kada je Ukazom Vizantijskog cara Aleksija III Anđela, manastir Hilandar postao posed Srbije.

Manastir je organizovan po ugledu na najveće svetogorske manastire kao samostalan, samoupravan i opštežiteljni. On predstavlja mesto gde vizantijska arhitektura doživlјava svoj vrhunac, oslikan od strane najvećih ikonopisaca i freskopisaca. U Manastiru se nalazi najveća zbirka srpskih dragocenosti – povelјa, rukopisnih knjiga, kivota, svetih moštiju, relikvija, ikona, bakroreza, bakropisa, starog bogoslužbenog tekstila, drvorezbarskih dela, porcelana, predmeta od zlata i ostalih dragocenosti.
Od 1293. godine, zahvaljujući srpskom kralјu Milutinu, manastir doživljava uspon i materijalni procvat. Takodje, Car Dušan je bogato darivao Hilandar. Od značaja je i da je ugledu Hilandara kasnije doprineo Roman Branković, brat Vuka Brankovića, koji je bio hilandarski monah.
Početkom XVIII veka Bugari preuzimaju kontrolu nad manastirom Hilandar. Kralj Aleksandar Obrenović dolazi u posetu Manastiru 1896. godine što predstavlja sudbinsku prekretnicu za Hilandar. Manastir je od kralja dobio veliku materijalnu pomoć, povećava se broj srpskih monaha u bratstvu, tako da uprava nad Hilandarom ubrzo ponovo prelazi u srpske ruke.

Danas, po veličini poseda na Svetoj Gori, manastir Hilandar zaostaje samo za manastirom Velika Lavra. Saborna crkva je podignuta u XIV veku i posvećena je Vavedenju Presvete Bogorodice. U hramu se čuva čudotvorna ikona Majke Božije, Bogorodica Trojeručica, koja se od VII do XIII veka nalazila u palestinskoj lavri Svetog Save Osvećenog u keliji Svetog Jovana Damaskina. Ova ikona je zajedno sa čudotvornom ikonom Mlekopitatelјnicom i pastirskim štapom Svetog Save Osvećenog, bila darovana arhiepiskopu srpskom Savi.
SVETA GORA – ATOS
Po predanju, veliko čudo koje se desilo posle molitava pred ovom ikonom, desilo se Jovanu Damaskinu koji je živeo krajem VII i početkom VIII veka. Bio je učeni čovek onog vremena i žestoko se borio protiv ikonoboraca. Upravo, zbog njegove oštre osude ikonoboračke jeresi, bi mu odsečena desna ruka. Kako je zabeleženo, Jovan Damaskin se celu noć molio pred ikonom Presvete Bogorodice držeći odsečenu ruku zdravom. Čudo se dogodilo kada je zaspao. Naime, šaka mu je zarasla, a u znak zahvalnosti on je dao da se iskuje ruka od srebra koju je postavio na Ikonu. Tako nastade čuvena Bogorodica Trojeručica, a nakon ovog događaja Jovan Damaskin se zamonašuje i odlazi u manastir Svetog Save Osvećenog u Palestini i nosi ikonu Trojeručicu sa sobom.

Nekoliko vekova posle Sveti Sava, kao monah dolazi u ovaj manastir, a kako je u njemu sačuvano predanje da ikonu Trojeručicu treba dati monahu carske krvi pred kojim će sa zida pasti igumanski štap, a to se desilo pred Svetim Savom srpskim, on dobija ikonu Presvete Bogorodice Trojeručice, igumaski štap i čudotovornu ikonu Bogorodice Mlekopitateljice. Sveti Sava ikonu Trojeručice nosi na Svetu Goru, u Hilandar, gde ostaje do 1347, kada je Car Dušan nosi u Srbiju. Sa dvora Cara Dušana, ikona na nepoznat način prelazi u vlasništvo manastira Studenica. Pred najezdom Turaka studenički monasi, da bi spasli najvažnije dragocenosti, ikonu Trojeručice pričvršćuju za samar magarca koga puštaju da ga vodi volja Bogorodice. Božijom voljom, ikona se obrela u blizini manastrira Hilandar, oko 300 metara od porte, gde je oko 1800. godine izgradjen Proskinitar Bogorodice Trojeručice, sa desne strane na putu ka Arsani.
Bogorodica Mlekopitateljnica se nalazi u tipikarnici, isposnici Svetog Save u Kareji. U manastiru se čuvaju i čudotvorne ikone Akatistna i Popska. U Sabornoj Crkvi, sa desne strane nalazi se kivot u kome je počivalo netruležno telo Svetog Simeona. Iz te grobnice izrasla je, na spolјašnjoj strani hrama, čudotvorna loza koja je pomogla hiljadama neplodnih parova da dobiju potomstvo. Od manastirskih svetinja čuvaju se još i delići životvornog Krsta Gospodnjeg, Trnovog Venca, krvi, komadić smirne koju su mudraci darivali Gospodu kao i delovi moštiju svetitelјa: Evtihija, patrijarha carigradskog, Prepodobnog Simeona Stolpnika, Georgija Bogoslova, Mučenika Evstatija, Svete Velikomučenice Marine, Patrijarha Nikifora, Svetog Pantelejmona, Proroka Isaije, Jovana Preteče i drugih svetitelja.

Osim Saborne crkve postoji još 12 paraklisa, što simbolično predstavlјa Gospoda Isusa Hrista sa 12 apostola. Biblioteka sadrži preko 1000 drevnih grčkih i slovenskih rukopisa i preko 20 hilјada knjiga. U rano jutro 4. marta 2004. godine, u katastrofalnom požaru stradao je veliki deo manastira Hilandar. Izgoreo je konak iz 1814. godine, beli konak iz XVII veka, gostoprimnica i igumenarija. Stradala su i četiri hilandarska paraklisa. Požar je sa jedne strane stigao do trpezarije kralјa Milutina, a na drugoj strani je zaustavlјen uz zidine pirga Svetog Save. Kažu, da je bratstvo Manastira Esfigmen bukvalno dotrčalo da pomogne u gašenju požara. U toku su radovi na obnovi i rekonstrukciji stradalog dela Manastira. To predstavlja složen poduhvat koji obuhvata izgradnju, restauraciju i zaštitu nepokretnog i pokretnog nasleđa svetog manastira. Uz to, obnova ima za cilј i obezbeđivanje održivog razvoja manastira, njegove ekonomije i uslova neophodnih za život bratstva.
HILANDAR – BOŽIĆNO HODOČAŠĆE
Po prolasku kroz portu, sa desne strane je Veliki, a sa leve Beli konak. Između je montažna trpezarija koja se privremeno koristi do obnove trpezarije Kralja Milutina. Dva impozantna čempresa, koja su donekle i simbol ovog manastira, nalaze se ispred Saborne crkve, sa fijalom kružnog oblika gde se osvećuje voda. U sredini, nalazi se Saborna crkva, posvećena Vavedenju Presvete Bogorodice. Tu su i biblioteka, loza Svetog Simeona, bunar Svetog Save…

Manstir je opasan zidinama koje su visoke i do 30 metara, a koje su imale zaštitnu ulogu. Sveti manastir ima oko 50 monaha i iskušenika i jedno od najvećih imanja na Svetoj Gori. Godišnje ima oko 16 hiljada noćenja, uglavnom pravoslavnih hodočasnika, iz svih delova sveta.
U Manastir se dolazi samo uz blagoslov, na jedno ili dva noćenja, a u koliko se radi na manastirskom imanju, može se ostati duže. Čudotvorna loza nikla je sa spoljašnje strane crkve iz kivota Svetog Simeona. Telo Svetog Simeona je preneo Sveti Sava 1207.godine u manastir Studenicu. Ova loza, bez ikakvog održavanja osim orezivanja, svake godine bogato radja i pripisuje joj se čudotvorna moć, naročito kod supružnika bez dece koji su zahvaljujući njoj dobili potomstvo. Tako u XVI veku, solunski paša dobija muškog naslednika, pa u znak zahvalnosti manastiru Hilandar poklanja veliko imanje Kakovo koje predstavlja metoh svetog manastira.

Liturgije počinju u 5h ujutru i 17h popodne. Prisustvo liturgijama je obavezno. U Manastir se dolazi pristojno odeven, noge ne mogu biti gole. Dakle, bez kratkih pantalona. Postoje dva obroka, ručak, posle jutarnje liturgije oko 8 h i večera oko 18 h. Obroci su bez mesa, bazirani na maslinovom ulju, povrću, hlebu, u leto belom, a u zimu crnom vinu, ribi, morskim plodovima, siru i jajima. Hrana je ukusna i ono što je zanimljivo, ni u jednom momentu nisam bio gladan, niti sam poželeo neki slatkiš.
Voda sa bunara Svetog Save je hladna, pitka i osvežavajuća. Vazduh je čist, jer praktično ne postoje zagađivači. Mir i tišinu remeti samo zvuk mašina i alata koje se koriste na obnovi. Uveče, mogu se čuti šakali kako zavijaju sa okolnih brda. Signala za mobilni telefon ima iznad manastira, kod maslina i od vinograda, ka obali od Vinarije do hrusije Svetog Vasilija.

Na automobilima sve tablice na Svetoj gori počinju sa AO (Agion Oros), a završavaju se sa rednim brojem manastira prema hijerarhiji. Pošto je Hilandar na četvrtom mestu, hilandarski automobili imaju oznaku 04. Pušenja u Manastiru nema. Jedino mesto za pušače je kod telefonske govornice. Odmah na ulasku u manastir nalazi se knjižara, gde se kod Oca Mitrofana mogu kupiti tamjan, sveće, ikone, vino, rakija, brojanice…
Za nedelju dana na Svetoj Gori naučio sam više o smirenju i praštanju nego za ceo život do sada. Na ovaj način, pokušao sam da vam bar malo približim Hilandar i Svetu Goru. Ja sam imao sreće da ih doživim i osetim i uz Božiju pomoć, otići ću ponovo.
U nekom sledećem tekstu, pisaću vam o hilandarskoj okolini, moru, Esfigmenu, Vatopedu, Zografu, opunciji, maslinama, planici, o fenomenalnim ljudima i prijateljima koje sam tamo upoznao. Nadam se da ćete uživati u čitanju ovih redova bar delom koliko sam ja uživao dok sam ih pisao.