Rano je proleće i približavaju se Uskršnji praznici. Pokušavam da završim neke poslove u firmi i da se konacno tih par dana praznika odmorim! Lep i lagano ostvariv plan jer smo se Suzana i ja dogovorili da ne putujemo nigde i da ostanemo kod kuće za praznik. Ali naravno, uvek se nadje nešto ili neko da vam “pokvari” planove!
Zvoni telefon i sa druge strane žice naš prijatelj Vasilis iz Trikale u Grčkoj: “Alo Gaza, Vasili ovde, sta radi, dobro familija?” Kažem da sam upravo ušao u kuću iz firme i da smo svi dobro .
“Ej Gaza, ustani to tvoje debeli dupe i uzmi Suzana za ruke i dodji kod nas za Uskris!” Kažem da saceka trenutak samo da pitam Suzanu. “Suzo ,pita Vasili da li hoćemo da idemo…”…… ” Hoćemo, kad? “, kao iz topa je odgovorila, nisam ni stigao da završim pitanje! Kažem “Za Uskrs, da provedemo praznik u Trikali.” Skoro da je zapevala “Naravnooooo !!!!”
AH, TI GRCI
I dok ja dalje razgovaram sa Vasilisom , već je čujem da zove na posao i javlja da će uzeti par dana slobodno. Sada se sve menja za 180 stepeni. Od smirenog otaljavanja posla i željnog očekivanja odmora, ulazim u turbulenciju oko priprema za put. Konačno sve stigoh da odradim do srede i posle malo odmora krećemo ka Helenskoj Republici. Obzirom da prvi put idemo za praznik u posetu kod Grka, malo smo se raspitali kakvi su običaji i šta da očekujemo. Uglavnom su običaji isti osim nekih detalja, a i rekli su nam da se u Grčkoj u goste ide gladan. Ok, nebitno. Idemo da se vidimo sa prijateljima i da se malo odmorimo.
Stižemo u Trikalu u četvrtak kasno popodne i Vasilis nas čeka ispred zgrade u kojoj stanuje sa porodicom. Pošto nam je rekao da mu žena nije kod kuće, dogovorili smo se da odemo na kafu u jedan kafe blizu njegovog stana i da tu sačekamo Ioannu. Nakon nekih petnaestak minuta evo stiže Ioanna sa sestrom, majkom i ćerkom. Posle srdačnog pozdravljanja ponudio sam ih da sednu i sa nama popiju kafu ali Ioanna neće da čuje i naterala nas je da izručimo kafe i podjemo u stan svi zajedno. Kaže prvo da jedemo onda pijemo kafe. Dok idemo prema stanu pita me : “Jesi mnogo gladna Gaza, šta voli da spremi, šta voli Suzana?” Kazem joj: ” Ioanna sta ručate vi, to ćemo i mi”.
PRVI PUT S GRKOM NA RUČKU
Ulazimo u stan i nailazimo na postavljen sto. Sve je već spremila. A na stolu nisam mogao ni da prebrojim čega sve nije bilo. Uglavnom, ja sam napao na PASTICIO, nešto kao lazanje ali sa onim specifičnim grčkim mirisom i začinima. Posle klope izašli smo svi na terasu da popijemo kafu i da se malo ispričamo. To je potrajalo do nekog doba večeri ,u stvari dok nas umor nije slomio.
Probudio sam se u 7 sati ujutro i izašao na terasu da popijem kafu. Sa šestog sprata vidi se cela Trikala i ceo taj prizor upotpunila je gradska tišina i izlazak sunca. Prizor kao sa najlepših putopisnih fotografija. Šteta što je trajalo samo nekih desetak minuta, mada je i to vreme bilo dovoljno da jutarnja kafa bude pravi doživljaj .
Polako se bude svi i jedan po jedan sa šoljom kafe izlaze na terasu. U jednom momentu svi smo na terasi osim Ioanne. Od gužve koju smo naparavili za stolom na terasi i galame nisam ni stigao da pitam gde je. A onda se pojavila sa magičnim rečima ” To proino einai etoimo” (Doručak je spreman). Nisam ni slutio da tog jutra počinje nemilosrdna borba protiv anoreksije. Bilo je postavljeno kao švedski sto, i slano i slatko i pecivo i cureki i ….. svašta još
Završili smo doručak. Prva bitka je dobijena.
Nakon doručka otišli smo do grada da malo prošetamo. Posle nekih sat vremena Vasilis nam predlaže da odemo u jedan kafe gde nas čekaju njegovi prijatelji, da ih upoznamo i da zajedno sa njima popijemo kafu. Nismo ni posumnjali da nasedamo na jeftinu foru. Upoznajemo Achilleasa i Iliasa i uz kafu se dogovaramo da promenimo lokal i odemo u obližnju tavernu. Ulazimo u tavernu oko 11h i odmah primećujemo da je kafana puna ko oko. Uglavnom porodice na ručku ili kako se to već zove u 11h. Sedamo za sto i posle kraćeg Achilleasovog razgovora sa konobarom počinju da stižu razne salate i neizbežni TSIPURO. Onda još jedna tura od nekoliko različitih salata i posle nekoliko nazdravljanja, na stolu su se našli i razni specijaliteti od ribe. Iako smo se branili time da smo obilno doručkovali nismo mogli da odolimo a da ne probamo sve i to po nekoliko puta. Druga bitka je dobijena.
Već pomalo zagrejan od alkohola Ilias ustaje i teatralno naredjuje da se krene u drugu tavernu kod njegovog prijatelja. Kao po komandi ustajemo svi i krećemo. Sedamo u Iliasov auto i kao klinci posle nekoliko piva pevamo u kolima u sred bela dana. Stižemo u tavernu u kojoj nas već čeka postavljen sto. A na stolu kebab od prasetine i kebab od jagnjetine, feta, pohovani kačkavalj i milion nekih salata. Tada je već bilo jasno da bitke nisu sporadične i da smo mi već uveliko u ozbiljnom ratu protiv anoreksije. Dobijena je i treća bitka.
U jednom momentu Vasilis predlaže da odemo na giros kod njihovog zajedničkog prijatelja Nikosa. “Ne”, kažem, “Mi ne idemo, previše smo jeli danas.” ‘Ajde onda da odemo samo na piće i da upoznamo Nikosa. To može. Opet jeftina fora. Stižemo kod Nikosa i pojavljuje se najdeblji čovek koga sam video uživo. Sedamo u baštu njegovog restorana i naručujemo po piće. Dok smo pijuckali i pričali pojavi se konobar sa 5 girosa na tanjiru. Svakom po jedan! Ja sam odbio da uzmem tanjir, ali onda mi prilazi Nikos i malo oštrijim tonom mi se obraća, preteći prstom. Gledam u Vasilisa da mi prevede o čemu se radi. A on kaže da mi je rekao da niko iz njegovog restorana nije otisao gladan pa neću ni ja. “Ali kaži mu da nisam gladan i da smo jeli ceo dan”, branim se. Nikos mi kaže da on to nije video i da ga ne zanima. Mora da se pojede. Teškom mukom, dobijena je i četvrta bitka toga dana.
Nakon napornog dana konačno dolazimo u stan i tu nas čeka iznanadjenje. Ioanna je spremila večeru. Opet pun sto svega i svačega. Odbio sam da se pojavim za stolom jer smo toliko jeli celoga dana da nisam mogao da zinem više. A onda je usledilo: ” Sto nece jede, ne sviđa vecera sto Ioanna spremi…Ela nemoj da stidis, ela samo proba, ela, ela, ela…! Na kraju sam morao da sednem za sto i da večeram zajedno sa svima. Zadnjim atomima snage i sa prepunjenim stomakom dobijena je i peta bitka toga dana. Kako smo završili večeru, brže bolje smo otišli na spavanje da ne bi kojim slučajem dosli u situaciju da moramo da užinamo.
Rano ujutru kećemo ka Kalambaki i Meteorima. Kako prilazimo mestu još sa autoputa se vide vertikalne stene Meteora. Prizor koji u momentu ostavlja bez daha. Penjemo se polako kolima ka manastiru MEGALO METEORA i kako smo stigli na parking vidimo da je nenormalna gužva i da ćemo izgubiti puno vremena. Pošto smo već nekoliko puta bili u Velikim meteorima odlučujemo da posetimo manastir SVETI STEFAN ( AGIOS STEPHANOS ). Prelepo dvorište, lepo uredjeno i čisto i predivan pogled sa terase na Kalambaku. U stvari cela Tesalija se vidi kao na dlanu. Posle razgledanja manastira i okoline koja se vidi sa vrha stene, krećemo polako ka podnožju i svraćamo u kafe TOU ZIOGA na kafu. Kako smo seli u kafić odmah nam je skrenuo pažnju pogled na Meteore. Pravo uzivanje. Popili smo kafu i krenuli u centar Kalambake kod Vasilisovog zeta koji ima prodavnicu tradicionalnih grčkih proizvoda. Od ulja, maslina, kozmetike od maslina i nara, preko kandiranog i sušenog voća, tsipoura do alve i raznih začina. Ima apsolutno sve što je karakteristično za Grčku i što naši ljudi rado pazare kada su na odmoru. Krećemo iz Kalambake nazad u Trikalu i usput se dogovaramo da svratimo u radionicu u kojoj tri generacije već više od sedamdeset godina spremaju ratluk ( LOUKOUMI ) po istom receptu. Probali smo ratluk sa ukusom pomorandže, limuna, smokve, grožđa, limete, oraha, ruže i ne znam čega sve još. Pa alve sa ukusom vanile, lešnika, čokolade itd,itd,itd. Posle celodnevnog vijanja po Tesaliji konačno stižemo u stan, da ne poverujete, gladni. Ne možete ni da zamislite Ioannin izraz lica kada smo rekli da smo gladni i da ništa nismo jeli ceo dan . Tu radost što će nas ugostiti i ti vrstu gostoprimstva možete doživeti samo u pravoj grčkoj tradicionalnoj porodici. Tolika predusretljivost se osećala na svakom koraku i svakom trenutku , da nas je na momente bilo i sramota što samo uživamo u njihovoj srdačnosti. Najveći i najlepši utisak je ostavila Ioannina sestra Niki koja, osim grčkog, ne zna ni jedan drugi jezik, ali smo smo njom nekako najviše komunicirali i vrlo lako se sporazumevali na nekom, samo nama znanom jeziku ali i šallili se na temu poznavanja jezika.
Uz kafu na terasi i glasno smejanje i pričanje dogodovština, nismo ni primetili da je pao mrak i da polako dolazi ponoć kada oni porodično, a i mi sa njima , treba da odemo do crkve i dočekamo Uskrs. Svi smo lepo obuceni kao uostalom svi ljudi u dvorištu crkve i slušamo uskršnju liturgiju. Dok popovi pevaju Vasilis mi priča kako je sveti plamen iz Jerusalima avionom došao u ATINU, a odatle poslat po celoj zemlji. U jednom trenutku se preko razglasa veselim glasom čulo ” HRISTOS ANESTI”, a cela masa ljudi odgovara “ALITHOS ANESTI”. I tako tri puta što je značilo da je Uskrs došao. Palimo sveće i nosimo ih upaljene do stana kako je običaj u Grčkoj, a znači unošenje svetlosti Uskrsa kao praznika u kuću. Čestitamo jedni drugima praznik i po tradicionalnom grčkom običaju, kada se završi veliki post prvo što se jede je MAGIRITSA. I tako dok večeramo Vasilis nam saopštava da sutra za Uskrs idemo kod njega u selo gde mu žive roditelji i gde ćemo da pečemo jagnje za ručak.
Budimo se rano ujutru i dok pokušavam tiho da spremim kafu sebi i Suzani shvatam da smo sami u kući. Otišli su bez nas i ostavili poruku da sami dodjemo u selo. Posle kafe krećemo i vozimo se kroz skoro praznu Trikalu, prema selu AVRA koje je vrlo blizu Meteora. Stižemo u Avru i ulazimo u dvorište kuće Vasilisovih roditelja, a u dvoristu već uveliko traju pripreme za konačni obračun sa već dobro uzdrmanom anoreksijom. Žar je spreman i dva jagnjeta se stavljaju na ražanj, a pored njih KOKORETSI. Kokoretsi je veliki ražnjić kao suvlaki od jagnjećih iznutrica. Za one kojima ovo nije gadno to je pravi specijalitet, a ja sam taj. Kad je kokoretsi bio gotov to je značilo da su počele pripreme za odlučujući udarac svim dijetama na svetu. Nakon par sati oba jagnjeta su skinuta sa ražnja i postavljena na sto. Bitka je počela. Meso, salate, pasticio, kokoretsi, magiritsa, pasulj prebranac, razni sirevi i začini su najjače oružje protiv raznoraznih mršavljenja. Vasilisov ćale kao pravi general ide od jednog do drugog oko stola i svima dodaje pečenje u tanjir i tako nekoliko krugova. Uglavnom negde u rano popodne neprijateljska alijansa sastavljena od dijeta, mršavosti i anoreksije je potučena do nogu, a mi bez gubitaka slavimo pobedu uz domaće vino i pivo. Rat je dobijen. Možda vam je svima pomalo muka od pominjanja ovoliko hrane, ali verujte, Uskrs u Grčkoj je zaista takav. Jede se 7 puta dnevno, a izmedju su užine. I voleo bih da vidim toga ko će odbiti upornu grčku domaćicu.
Sledećeg jutra , treba da krenemo za Srbiju, ali prvo da popijemo kafu na prelepoj terasi. Razgovaramo sa Vasilisom i Niki o tome kako se kod njih mnogo i često jede. Popili smo kafu, pokupili kofere i krenuli ka vratima. U tom se pojavljuje Ioanna zabezeknuta da već krećemo, a ništa nismo doruckovali : ” Aaaa ne moze u put a ne jede dorucak!!!” Svi smo u momentu prasnuli u smeh. Kažem joj :” Hvala ti Ioanna na svemu! Na gostoprimstvu, na srdačnosti , na sveukupnom odnosu prema nama zadnjih 5 dana , ali ja ne da neću doručkovati nego neću ništa jesti sledecih nekoliko dana!” Odgovor me je porazio skroz , samo se uozbiljila i ozbiljnim tonom rekla: “IZDAJICE”
Znam da ovo baš i ne liči na putopis, više je HRANOPIS , ali tako smo Suzana i ja proveli naš prvi Uskrs u Grčkoj. Adio ELLADA , HRISTOS ANESTI!!!