DRAGA MAMA…

by Ivana
2 Komentari

Nisam te zagrlila godinu dana. Nije lako. Znam da ne mozeš da dođes jer zemlja u kojoj živiš nije na spisku one u kojoj sam ja. Znaš da bih uradila sve da pronađem neku rupu u zakonu i stavim te na prvi avion, ali rupe su ovoga puta skoro nevidljive. Baš kao i ovaj virus koji nam je ušao u živote jos prošle godine i nema nameru da nas uskoro napusti.

Unuka raste. Prvi školski dan nisi mogla da budeš s njom i znam da patiš. Obukla je haljinicu koju si joj ti kupila, da joj baka bar tako bude blizu. Krenula je i u srpsku školu, da nauči da, kako kaže, piše pisma baki. Jedno je juče spakovala u kovertu, napisala sama adresu na ćirilici i čeka da joj javiš kad stigne. Ali, ništa nije kao kad je baka tu. Kaže čim dodješ hoće da ti pokaže kućicu za mace u dvorištu i da joj napraviš vanilice. Jedva čeka da se bućnete zajedno u more i da ti pokaže kako pliva bez mišića. Danas je iz srpskog imala da nacrta poklon koji bi volela da dobije za rođendan – nacrtala je tebe.

NAMIRNICE IZ SRBIJE KOJE OBAVEZNO NOSIMO U GRČKU

Druga unuka je još kao mrvica – ni nju jos nisi uzela u zagrljaj i zapevala joj one tvoje pesmice koje, iz nepoznatog razloga, na decu deluju kao lek za smirenje. Da znas da nedostaju još dve ruke da mi malo pomognu oko svega. Sve je nekako lakše kad je moja mama tu. Znam da te to najviše boli, zato ti i ne pričam. Kad se čujemo, sa osmehom ti kažem da je sve u redu, a posle plačem satima. Setim se samo kako si me s prvim smotuljkom tešila da će sve biti u redu, budila se uveče kad beba zaplače da mi praviš drustvo i napraviš mi sok jer znaš da bi na 40 stepeni prijao jedan domaći od višnje. Kako si se radovala prvoj unuci, a sad ne možeš isto tako drugoj…

Kod nas ništa novo. Korona u Grčkoj se ne zaustavlja. Sve je zatvoreno već mesecima. Ne idemo nigde. Osim da malo prošetamo u naselju i kupimo ako nešto zafali iz supermarketa ili apoteke. Popijemo kafu iz plastične čaše, pokušavajući da nađemo slobodan zidić na prepunom trgu i već bude vreme da se vratimo kući. Ne pamtim kada mi je više nedostajalo da izađem na piće s drugaricama ili ručak s porodicom. Da se lepo obučem, našminkam, vidim oko sebe nasmejane ljude bez maske. Da zagrlim moju Eleni, čestitam joj na uspehu koji je postigla na poslu i pružim ruku njenom novom dečku, bez da moram da posle toga dezinfikujem ruke. Da odem u Glifadu kod Ane i pomazim njen veliki stomak, čeka blizance. Da prošetam po prodavnicama i bacim pogled na izloge, već godinu dana skoro ništa nisam kupila. A evo već došao april, najlepši mesec za obilazak uličica Atine i uživanje u prelepom sunčanom vremenu. Ko zna kada ću opet moći da uživam u svemu tome…

KAKO OPSTATI U DOBA KORONE KADA SU TVOJI DALEKO

S nestrpljenjem čitam sve vesti o otvaranju. Od svega bi me najvise obradovalo da možeš da dodješ, da sedimo na terasi i pijemo kafu ako ništa drugo. Ali, niko ne zna da kaže kada. Ništa još nije sigurno…A prošlo je više od godinu dana od kada sam te poslednji put videla, poljubila i zagrlila…

Uzeli smo torbu koju si poslala autobusom, nisi morala, to znas. Znam koliko ti je značilo da pošalješ stvari koje nas podsećaju na Srbiju, a naročito benkice za bebu i ćebe za veliku unuku, koje si sama ispleta. Unuka je, da znaš, odmah pojela sve kolačiće. Zet je oduševnjen suvim mesom i, kaže, čim dodje u Srbiju, kupiće još. Ja sam odmah otvorila Medeno srce i Euro krem. Hvala ti mama, iako znam da si sve to skupo platila, ali da ti je značilo da pošalješ, nisam se protivila. Setila sam se studentskih dana, kada si slala pakete – ko bi rekao da ćeš morati i sada kad smo stali na svoje noge i mislili da nas ništa više ne može iznenaditi…Korona u Grčkoj je ipak uspela u svemu u šta nismo verovali da se može ponovo desiti.

SRPSKA ŠKOLA U ATINI – MESTO GDE GOVORIMO NAŠIM JEZIKOM

Idem, još malo počinje onine nastava, treba da spremim ručak. Čekam te da sredimo cveće na terasi i uživamo zajedno. Nadam se da ćeš doći uskoro, da te poljubim i izgrlim, mama. To mi nedostaje više od svih ispijenih kafa, otvorenih prodavnica, putovanja i kupovine. Samo da mogu da te zagrlim. I pitam se sve vreme, da li je moguće da neko smatra normalnim da donese odluku da najuža porodica ne može da me poseti. Ali, izgleda da o tome ne razmišljaju previše, korona u Grčkoj još uvek ne odustaje, pa im mi, sa ovakvim zahtevima, nismo ni na kraj pameti…Ostaje samo da se nadamo da će uskoro neko pomisliti i na sve nas čije su porodice s druge strane granice i razumeti da želimo tako malo – da vas vidimo uživo što pre.

Nedostaješ mi.

Tvoja ćerka

You may also like

2 Komentari

MILICA GAVRILOVIC 06/04/2021 - 10:22

Svi se isto osećamo, ubih se od plakanja, svakog dana izgovaram isto samo da mogu da te zagrlim mama, ništa mi ne treba više… Čitajući tekst, plakale smo i mama i ja, sad samo čekamo konačno otvaranje granice kako su obećali, da mogu mame da nam dođu

Odgovor
Ivana 07/04/2021 - 15:12

Hvala puno na komentaru, znaci nam da znamo da nismo jedine. Zajedno smo jace i nadamo se da cemo svi moci uskoro da zagrlimo nase mame, tate, sestre, bracu, sve nase najmilije koji nam toliko nedostaju!

Odgovor

Ostavi komentar

1 × 3 =

* Korišćenjem ovog obrasca saglasni ste sa čuvanjem i rukovanjem vašim podacima na ovoj veb stranici

Ova veb lokacija koristi kolačiće da poboljša vaše iskustvo. Pretpostavljamo da se slažete sa ovim, ali možete da odustanete ako želite Prihvati

Politika privatnosti i kolačići