Santorini svima nama zvuči kao destinacija za koju je potreban dublji džep. Da li je to stvarno tako, otkriće vam blogerka Nensi Mitić u njenom detaljnom putopisu.
Aprila 2006. zaputismo se kao i obično, u ambasadu po grčke vize. Pošto nam je prijateljica stalno slala garancije, dobijali smo uvek po dva ulaza i više puta godišnje se otpravljali u Grčku. Kakvi srećnici!
Došli mi na šalter i našalismo smo se kako nam treba multi viza, jer nam dete ima ekceme i jedino mu Grčka pomaže. Ženska nas odmeri pronicljivim pogledom i ležerno nam reče da odemo i kupimo osiguranje za 6 meseci. Nismo znali kako se zovemo od neverice! Kakva neopisiva sreća, veselje, vrištanje! Odmah smo se složili da ovo treba proslaviti ništa manje nego na Santoriniju koji nam je već dugo bio san.
Iako je iznenada i neplanirano pala ta odluka, nije nam trebalo dugo da se spremimo.Već sutradan uveče smo krenuli autom ka Pireju, nakon što sam na brzinu rezervisala trajekt i hotel. Deca su zdušno pomagala pri pakiranju i avantura je počela.
Vozili smo celu noć bez problema jer smo i ja i muž strastveni vozači. U luci smo se dobro namučili dok smo pronašli naš dok, jer je Pirej stvarno ogromna luka. Ukrcali smo se na luksuzni trajekt i u 8 ujutru krenuli. Nas dvoje smo se odmah komirali na udobnoj klupi restorana, dok su nas dečica čuvala i zabavljala se.
Uz put je brod svraćao na par ostrva ali mi smo se probudili tek kod Naxosa. Prelep prizor Kastra na brežuljku u tom oblačnom aprilskom danu nas je rasanio. Mislila sam da ću odmah sledeće godine doći na Naxos jer nisam mogla da pretpostavim da će nas ta multi viza odvesti dalje. Pošto smo je odlično iskoristili, dobila sam priliku da obilazim ostrva po celom svetu i Naxos je morao da sačeka.
Dugo iščekivana lepota nam se tek primiče i oduševljeni gledamo! Crveno-crni klifi, beli grad na vrhu kaldere, sve nekako nestvarno. Imaš osećaj kao da je neko prosuo te bele kućice na litice a one se grčevito zalepile za njih.
Iskrcasmo se autom sa trajekta i ugledasmo kombi sa natpisom našeg hotela. Ljudi su došli po nas ne znajući da smo kolima i baš nas prijatno iznenadili. Dobro došlo nam je vođstvo do hotela da ne bi lutali. Svi skupa treperimo od iščekivanja dok se uzpinjemo strmim puteljkom. Hotel Villa Murano je vrlo simpatičan ali sa pogledom na blagu nizbrdicu ka plažama. Hoteli sa pogledom na kalderu su tih godina bili prevelik zalogaj za nas. Ionako u hotelu samo prespavamo, tešila sam se. Na recepciji su nas preljubazno dočekali i u jednoj sobi je bila korpa sa voćem a u drugoj vino.
Ljudi koji ne dođu autom u luku, moraju do vrha pešice ili žičarom. Naravno i magarci su alternativa ali na toj stazi baš smrdi po njihovom izmetu i nekako mi žao tih jadničaka.
Odmah smo željni krenuli u Firu, bez obzira na umor.Oduševljenje na svakom koraku, sve preslatko skockano, živopisno, prepuno prelepih detalja.To se mora doživeti, nemoguće je opisati. Santorini je stvarno poseban i neponovljiv.
Zalasci sunca su lepi ali nisu jedinstveni kako to neki pokušavaju da prikažu. Na mnogim mestima na svetu su čudesni, jer je zalazak sam po sebi lepota koju ljudi obožavaju.
Sledeći dan je osvanuo sunčan i bez ikakvog razmatranja smo se uputili u šetnju Firom, jer nje nikad dosta. Isprobali smo jednu girosdžinicu koja je imala girose i sa jagnjećim mesom, na veliko veselje moga muža. Dečko koji tamo radi je iz Srbije i lepo se ispričasmo sa njim. Svraćali smo do njega i narednih dana i zavideli mu na životu u takvoj lepoti. Ipak nije sve kako izgleda. Rekao nam je kako mora mnogo da radi i uživa tek kad prođe sezona.
Naravno, dođe vreme za pokret u obilazak ostrva i prvo se uputismo na čuvenu crvenu plažu. Deluje vrlo impozantno i stvarno je zanimljiva ta kombinacija u prirodi-crveno i crno kao kod Stendala.
Deca su se iskupala jer ih nisi mogao obuzdati a nama nije palo na pamet da se smrzavamo. Kikladi ni leti nemaju baš pretoplo more a kamo li u aprilu. Uz put smo videli vinograde koji jako lepo uspevaju na vulkanskom tlu i vino Nychteri sa Santorinija je jako poznato. Sva domaća vina koja smo probali, počevši od one flaše u hotelu kojom su nas dočekali, su bila odlična . Otišli smo na suprotnu stranu Kaldere u Kokinopetru, borili se sa vetrom ali pogled je bio veličanstven. Vidiš skroz suprotno mestašce Oiu i Ostrvo Tirasia. Naravno do malih ostrvaca u nestalom vulkanu nismo išli jer zbog vetra nije bilo izleta. Ja sam uvek najviše inspirisana da sve probam a ne samo da gledam, ali ovaj put nisam mogla da se kupam u vrelim morskim izvorima.
TOP 10 AKTRACIJA SANTORINIJA
Narednih dana smo lenčarili i sakupljali energiju sunca na ostalim plažama. Kamari s jedne i Perissa sa druge strane planine Profitis Ilijas su tipična turistička mestašca, sa crnim peščanim plažama. Jako zanimljivo izgleda taj pesak i daje duboku modrinu moru. Tu smo odlučili da se častimo ručkom u jednoj taverni.
Pošto imam za muža lava, koga zovemo Rokfelerov sestrić, on je prepustio gazdarici da nam donese tipične lokalne specijalitete po njenom izboru. Sve što je predložila, on je potvrđivao, na moje zgražanje koje je ignorisao i najednom smo se obreli pred natrpanim stolom. Mezeluci, morski plodovi, sve preukusno pripremljeno. Tada smo prvi put probali tako lepo hrskavo ispržene tikvice i na taj način ih jedemo skoro svuda po Grčkoj. Pokupili smo par trikova i nešto kasnije sam ja u svom gradu gostovala u emisiji “ U kuhinji kod…“ neke poznate osobe, i pošto sam tamo bila javna ličnost, mene su često zvali za svakojake teme. Pripremila sam im Feta grill, specijalitet iz Grčke i štrudlu sa makom, koja je moj specijalitet.
Nakon svog uživanja je došao račun od kog me zabolela glava i pomisao da nam ne ginu girosi do kraja putovanja. Eh ta kriza, koje se moj muž sa čežnjom seća ali ja nikako.
Antičku Firu trebate nezabiolazno obići jer mene uvek obuzimaju neopisivi osećaji treperenja, kad god se nađem na nekom starodavnom tlu. Tu su na ogromnom prostoru sačuvani veliki delovi jednog bogatog grada. Kuće su bile prave male palate jednog, očigledno prebogatog stanovništva. Teško je poverovati da niko od ljudi nije stradao u erupciji jer su očigledno bili na vreme obavešteni i sklonili se. Hodanje po ugašenom vulkanskom krateru je za mene uvek doživljaj. Santorini je bio moj prvi vulkan po kome sam hodala ali posle njega je sledila pozamašna brojka. Impozantnu staklenu kutiju čuvam kući sa plovućcima različitih vulkana.
Akrotiri muzej je nalazište zaštićeno krovom i tu možete videti iskopine iz praistorije. Koga zanimaju muzeji te vrste, može i to obići.
Najekspesivniji utisak na mene je ostavila Oia. Malo zapuštena, u senci slavne i pretrpane Fire, odiše specifičnim šarmom oronulosti. Bilo je puno kućica sa natpisom da se prodaju i čežnjivo smo ih gledali. U Oi su ostaci stare vizantijske tvrđave. Vraćali smo joj se više puta jer nas je neobično privlačila, uprkos lepoj i nalickanoj Firi.
U jednom trenutku gledali smo decu kod vetrenjača a u drugom su nestala. Malo smo se vrzmali okolo tražeći ih, bez nekog straha jer znamo da ne mogu daleko. Naravno, pronadjemo ih u uličici kod jedne prodavničice igračaka. Siročići, već im dosadila istorija i poželeli se igre.
Uvek vas prati meltemi, kikladski severozapadni vetar koji nije baš prijatan u aprilu. Sreća pa nas je sunce verno obasjavalo.
Jednoga od tih dana je ćerka priletela do psa koji je bio vezan na balkonu. Bez trunke straha nam je pozirala sa njim. To dete je i danas neustrašivo i kovrdžavo. Na kraju dana smo naravno otišli na Kalderu u Oi, gde se već okupila gomila turista, da posmatramo zalazak sunca. Skoro božanski osećaj je sakupljati energiju umirućeg sunca, koje će se sutra ponovo roditi iako izgleda glupavo sva ona gomila!
Obišli smo ostrvce uzduž i popreko, izležavali se na još nekoliko crnih plaža u Perisi i Vlihadi i bili očarani na svakom koraku. Impozantne stene kod Monolitosa su ipak meni bile najzanimljivije. Voziš autom pored njih i misliš se šta li je iza tih zidina. Kao Hadrijanov zid iz mašte. Tu smo najviše sakupili vulkanskih lebdećih plovućaca.
Pet dana smo uživali u ovom jedinstvenom ostrvu i žalosni krenuli nazad. Povratak noću je bio prava katastrofa u skladu sa našom tugom. Uhvatila nas je oluja i namučili smo se sa decom pošto im je bilo loše. Ja sam zapamtila taj osećaj nemoći na urnebesnom moru. Prvi put sam bila suočena sa ćudljivom prirodom i osetila veliko strahopoštovanje! Toliko je more bilo bučno, hučalo i urlikalo da je na momente izgledalo kao da brod udari u nešto pa se zaljulja ka nazad. Uglavnom, zaključila sam da puno više volim avione i njihove turbulencije.
TRAŽIMO ZA VAS: POVOLJNO NA GRČKA OSTRVA
Tako se završilo naše putešestvije do Santorinija i ko zna još koliko bi čekali na njega da nismo dobili tu multi vizu. Zahvaljujući njoj, uspelo nam je da pobegnemo iz naše lepe zemlje i odemo u još lepšu. Sada dobijamo pravi zasluženi novac za svoj rad i možemo besomučno da putujemo. Santorini je bio naš izlaz iz krize!!!
Nensivoodoo travel je blog koji će vas sigurno pokrenuti da ispunite svoj san – da putujete što više. Autorka vam otkriva sve o destinacijama koje je obišla, ali i kako do istih da stignete bez velikog troška. Ako vas je njen tekst o Santoriniju oduševio, onda vam predlažemo da pritiskom OVDE vidite ostatak fotografija sa ovog divnog putovanja, ali i da saznate koliko ju je izašao hotel za četvoročlanu porodicu na najlepšem ostrvu Elade.
Fotografije: Nensivoodoo travel
1 Komentar
U blogu nismo otkrili da je za plići 😉