USKRS U TRIKALI I NEPREVAZIĐENA GRČKA DOMAĆICA

by Sanja
0 Komentar

trikala-uskrs6

Rano je proleće i približavaju se Uskršnji praznici. Pokušavam da završim neke poslove u firmi i da se konacno tih par dana praznika odmorim! Lep i lagano ostvariv plan jer smo se Suzana i ja dogovorili da ne putujemo nigde i da ostanemo kod kuće za praznik. Ali naravno, uvek se nadje nešto ili neko da vam “pokvari” planove!

Zvoni telefon i sa druge strane žice naš prijatelj Vasilis iz Trikale u Grčkoj: “Alo Gaza, Vasili ovde, sta radi, dobro familija?”  Kažem da sam upravo ušao u kuću iz firme i da smo svi dobro .

“Ej Gaza, ustani to tvoje debeli dupe i uzmi Suzana za ruke i dodji kod nas za Uskris!”  Kažem da saceka trenutak samo da pitam Suzanu. “Suzo ,pita Vasili da li hoćemo da idemo…”…… ” Hoćemo, kad? “, kao iz topa je odgovorila, nisam ni stigao da završim pitanje! Kažem “Za Uskrs, da provedemo praznik u Trikali.” Skoro da je zapevala “Naravnooooo !!!!”

AH, TI GRCI

I dok ja dalje razgovaram sa Vasilisom , već je čujem da zove na posao i javlja da će uzeti par dana slobodno. Sada se sve menja za 180 stepeni. Od smirenog otaljavanja posla i željnog očekivanja odmora, ulazim u turbulenciju oko priprema za put. Konačno sve stigoh da odradim do srede i posle malo odmora krećemo ka Helenskoj Republici. Obzirom da prvi put idemo za praznik u posetu kod Grka, malo smo se raspitali kakvi su običaji i šta da očekujemo. Uglavnom su običaji isti osim nekih detalja, a i rekli su nam da se u Grčkoj u goste ide gladan. Ok, nebitno. Idemo da se vidimo sa prijateljima i da se malo odmorimo.

Stižemo u Trikalu u četvrtak kasno popodne i Vasilis nas čeka ispred zgrade u kojoj stanuje sa porodicom. Pošto nam je rekao da mu žena nije kod kuće, dogovorili smo se da odemo na kafu u jedan kafe blizu njegovog stana i da tu sačekamo Ioannu. Nakon nekih petnaestak minuta evo stiže Ioanna sa sestrom, majkom i ćerkom. Posle srdačnog pozdravljanja ponudio sam ih da sednu i sa nama popiju kafu ali Ioanna neće da čuje i naterala nas je da izručimo kafe i podjemo u stan svi zajedno. Kaže prvo da jedemo onda pijemo kafe. Dok idemo prema stanu pita me : “Jesi mnogo gladna Gaza, šta voli da spremi, šta voli Suzana?” Kazem joj: ” Ioanna sta ručate vi, to ćemo i mi”.

PRVI PUT S GRKOM NA RUČKU

Ulazimo u stan i nailazimo na postavljen sto. Sve je već spremila. A na stolu nisam mogao ni da prebrojim čega sve nije bilo. Uglavnom, ja sam napao na PASTICIO, nešto kao lazanje  ali sa onim specifičnim grčkim mirisom i začinima. Posle klope izašli smo svi na terasu da popijemo kafu i da se malo ispričamo. To je potrajalo do nekog doba večeri ,u stvari dok nas umor nije slomio.

Probudio sam se u 7 sati ujutro i izašao na terasu da popijem kafu. Sa šestog sprata vidi se cela Trikala i ceo taj prizor upotpunila je gradska tišina i izlazak sunca. Prizor kao sa najlepših putopisnih fotografija. Šteta što je trajalo samo nekih desetak minuta, mada je i to vreme bilo dovoljno da jutarnja kafa bude pravi doživljaj .

Polako se bude svi i jedan po jedan sa šoljom kafe izlaze na terasu. U jednom momentu svi smo na terasi osim Ioanne. Od gužve koju smo naparavili za stolom na terasi i galame nisam ni stigao da pitam gde je. A onda se pojavila sa magičnim rečima ” To proino einai etoimo” (Doručak je spreman). Nisam ni slutio da tog jutra počinje nemilosrdna borba protiv anoreksije. Bilo je postavljeno kao švedski sto, i slano i slatko i pecivo i cureki i ….. svašta još
Završili smo doručak. Prva bitka je dobijena.

Nakon doručka otišli smo do grada da malo prošetamo. Posle nekih sat vremena Vasilis nam predlaže da odemo u jedan kafe gde nas čekaju njegovi prijatelji, da ih upoznamo i da zajedno sa njima popijemo kafu. Nismo ni posumnjali da nasedamo na jeftinu foru. Upoznajemo Achilleasa i Iliasa i uz kafu se dogovaramo da promenimo lokal i odemo u obližnju tavernu. Ulazimo u tavernu oko 11h i odmah primećujemo da je kafana puna ko oko. Uglavnom porodice na ručku ili kako se to već zove u 11h. Sedamo za sto i posle kraćeg Achilleasovog razgovora sa konobarom počinju da stižu razne salate i neizbežni TSIPURO. Onda još jedna tura od nekoliko različitih salata i posle nekoliko nazdravljanja, na stolu su se našli i razni specijaliteti od ribe. Iako smo se branili time da smo obilno doručkovali nismo mogli da odolimo a da ne probamo sve i to po nekoliko puta. Druga bitka je dobijena.

Već pomalo zagrejan od alkohola Ilias ustaje i teatralno naredjuje da se krene u drugu tavernu kod njegovog prijatelja. Kao po komandi ustajemo svi i krećemo. Sedamo u Iliasov auto i kao klinci posle nekoliko piva pevamo u kolima u sred bela dana. Stižemo u tavernu u kojoj nas već čeka postavljen sto. A na stolu kebab od prasetine i kebab od jagnjetine, feta, pohovani kačkavalj i milion nekih salata. Tada je već bilo jasno da bitke nisu sporadične i da smo mi već uveliko u ozbiljnom ratu protiv anoreksije. Dobijena je i treća bitka.

U jednom momentu Vasilis predlaže da odemo na giros kod njihovog zajedničkog prijatelja Nikosa. “Ne”, kažem, “Mi ne idemo, previše smo jeli danas.” ‘Ajde onda da odemo samo na piće i da upoznamo Nikosa. To može. Opet jeftina fora. Stižemo kod Nikosa i pojavljuje se najdeblji čovek koga sam video uživo. Sedamo u baštu njegovog restorana i naručujemo po piće. Dok smo pijuckali i pričali pojavi se konobar sa 5 girosa na tanjiru. Svakom po jedan! Ja sam odbio da uzmem tanjir, ali onda mi prilazi Nikos i malo oštrijim tonom mi se obraća, preteći prstom. Gledam u Vasilisa da mi prevede o čemu se radi. A on kaže da mi je rekao da niko iz njegovog restorana nije otisao gladan pa neću ni ja. “Ali kaži mu da nisam gladan i da smo jeli ceo dan”, branim se. Nikos mi kaže da on to nije video i da ga ne zanima. Mora da se pojede. Teškom mukom, dobijena je i četvrta bitka toga dana.

Nakon napornog dana konačno dolazimo u stan i tu nas čeka iznanadjenje. Ioanna je spremila večeru. Opet pun sto svega i svačega. Odbio sam da se pojavim za stolom jer smo toliko jeli celoga dana da nisam mogao da zinem više. A onda je usledilo: ” Sto nece jede, ne sviđa vecera sto Ioanna spremi…Ela nemoj da stidis, ela samo proba, ela, ela, ela…! Na kraju sam morao da sednem za sto i da večeram zajedno sa svima. Zadnjim atomima snage i sa prepunjenim stomakom dobijena je i peta bitka toga dana. Kako smo završili večeru, brže bolje smo otišli na spavanje da ne bi kojim slučajem dosli u situaciju da moramo da užinamo.

Rano ujutru kećemo ka Kalambaki i Meteorima. Kako prilazimo mestu još sa autoputa se vide vertikalne stene Meteora. Prizor koji u momentu ostavlja bez daha. Penjemo se polako kolima ka manastiru MEGALO METEORA i kako smo stigli na parking vidimo da je nenormalna gužva i da ćemo izgubiti puno vremena. Pošto smo već nekoliko puta bili u Velikim meteorima odlučujemo da posetimo manastir SVETI STEFAN ( AGIOS STEPHANOS ). Prelepo dvorište, lepo uredjeno i čisto i predivan pogled sa terase na Kalambaku. U stvari cela Tesalija se vidi kao na dlanu. Posle razgledanja manastira i okoline koja se vidi sa vrha stene, krećemo polako ka podnožju i svraćamo u kafe TOU ZIOGA na kafu. Kako smo seli u kafić odmah nam je skrenuo pažnju pogled na Meteore. Pravo uzivanje. Popili smo kafu i krenuli u centar Kalambake kod Vasilisovog zeta koji ima prodavnicu tradicionalnih grčkih proizvoda. Od ulja, maslina, kozmetike od maslina i nara, preko kandiranog i sušenog voća, tsipoura do alve i raznih začina. Ima apsolutno sve što je karakteristično za Grčku i što naši ljudi rado pazare kada su na odmoru. Krećemo iz Kalambake nazad u Trikalu i usput se dogovaramo da svratimo u radionicu u kojoj tri generacije već više od sedamdeset godina spremaju ratluk ( LOUKOUMI ) po istom receptu. Probali smo ratluk sa ukusom pomorandže, limuna, smokve, grožđa, limete, oraha, ruže i ne znam čega sve još. Pa alve sa ukusom vanile, lešnika, čokolade  itd,itd,itd. Posle celodnevnog vijanja po Tesaliji konačno stižemo u stan, da ne poverujete, gladni. Ne možete ni da zamislite Ioannin izraz lica kada smo rekli da smo gladni i da ništa nismo jeli ceo dan . Tu radost što će nas ugostiti i ti vrstu gostoprimstva možete doživeti samo u pravoj grčkoj tradicionalnoj porodici. Tolika predusretljivost se osećala na svakom koraku i svakom trenutku , da nas je na momente bilo i sramota što samo uživamo u njihovoj srdačnosti. Najveći i najlepši utisak je ostavila Ioannina sestra Niki koja, osim grčkog, ne zna ni jedan drugi jezik, ali smo smo njom nekako najviše komunicirali i vrlo lako se sporazumevali na nekom, samo nama znanom jeziku ali i šallili se na temu poznavanja jezika.

Uz kafu na terasi i glasno smejanje i pričanje dogodovština, nismo ni primetili da je pao mrak i da polako dolazi ponoć kada oni porodično, a i mi sa njima , treba da odemo do crkve i dočekamo Uskrs. Svi smo lepo obuceni kao uostalom svi ljudi u dvorištu crkve i slušamo uskršnju liturgiju. Dok popovi pevaju Vasilis mi priča kako je sveti plamen iz Jerusalima avionom došao u ATINU, a odatle poslat po celoj zemlji. U jednom trenutku se preko razglasa veselim glasom čulo ” HRISTOS ANESTI”, a cela masa ljudi odgovara  “ALITHOS ANESTI”. I tako tri puta što je značilo da je Uskrs došao. Palimo sveće i nosimo ih upaljene do stana kako je običaj u Grčkoj, a znači unošenje svetlosti Uskrsa kao praznika u kuću. Čestitamo jedni drugima praznik i po tradicionalnom grčkom običaju, kada se završi veliki post prvo što se jede je MAGIRITSA. I tako dok večeramo Vasilis nam saopštava da sutra za Uskrs idemo kod njega u selo gde mu žive roditelji i gde ćemo da pečemo jagnje za ručak.

Budimo se rano ujutru i dok pokušavam tiho da spremim kafu sebi i Suzani shvatam da smo sami u kući. Otišli su bez nas i ostavili poruku da sami dodjemo u selo. Posle kafe krećemo i vozimo se kroz skoro praznu Trikalu, prema selu AVRA koje je vrlo blizu Meteora. Stižemo u Avru i ulazimo u dvorište kuće Vasilisovih roditelja, a u dvoristu već uveliko traju pripreme za konačni obračun sa već dobro uzdrmanom anoreksijom. Žar je spreman i dva jagnjeta se stavljaju na ražanj, a pored njih KOKORETSI. Kokoretsi je veliki ražnjić kao suvlaki od jagnjećih iznutrica. Za one kojima ovo nije gadno to je pravi specijalitet, a ja sam taj. Kad je kokoretsi bio gotov to je značilo da su počele pripreme za odlučujući udarac svim dijetama na svetu. Nakon par sati oba jagnjeta su skinuta sa ražnja i postavljena na sto. Bitka je počela. Meso, salate, pasticio, kokoretsi, magiritsa, pasulj prebranac, razni sirevi i začini su najjače oružje protiv raznoraznih mršavljenja. Vasilisov ćale kao pravi general ide od jednog do drugog oko stola i svima dodaje pečenje u tanjir i tako nekoliko krugova. Uglavnom negde u rano popodne neprijateljska alijansa sastavljena od dijeta, mršavosti i anoreksije je potučena do nogu, a mi bez gubitaka slavimo pobedu uz domaće vino i pivo. Rat je dobijen. Možda vam je svima pomalo muka od pominjanja ovoliko hrane, ali verujte, Uskrs u Grčkoj je zaista takav. Jede se 7 puta dnevno, a izmedju su užine. I voleo bih da vidim toga ko će odbiti upornu grčku domaćicu.

Sledećeg jutra , treba da krenemo za Srbiju, ali prvo da popijemo kafu na prelepoj terasi. Razgovaramo sa Vasilisom i Niki o tome kako se kod njih mnogo i često jede. Popili smo kafu, pokupili kofere i krenuli ka vratima. U tom se pojavljuje Ioanna zabezeknuta da već krećemo, a ništa nismo doruckovali : ” Aaaa ne moze u put a ne jede dorucak!!!” Svi smo u momentu prasnuli u smeh. Kažem joj :” Hvala ti Ioanna na svemu! Na gostoprimstvu, na srdačnosti , na sveukupnom odnosu prema nama zadnjih 5 dana , ali ja ne da neću doručkovati  nego neću ništa jesti sledecih nekoliko dana!”  Odgovor me je porazio skroz , samo se uozbiljila i ozbiljnim tonom rekla: “IZDAJICE”

Znam da ovo baš i ne liči na putopis, više je HRANOPIS , ali tako smo Suzana i ja proveli naš prvi Uskrs u Grčkoj. Adio ELLADA , HRISTOS ANESTI!!!

You may also like

Ostavi komentar

18 − 16 =

* Korišćenjem ovog obrasca saglasni ste sa čuvanjem i rukovanjem vašim podacima na ovoj veb stranici

Ova veb lokacija koristi kolačiće da poboljša vaše iskustvo. Pretpostavljamo da se slažete sa ovim, ali možete da odustanete ako želite Prihvati

Politika privatnosti i kolačići